Čitajući ovu grafičku novelu, osim na kvalitetno smišljene replike, naišla sam i na odlično nacrtane i ulančane epizode! Stvarno sam spoznala da umjetnost u bilo kojem obliku, može pomoći čovjeku u tome da ispolji sve svoje emocije i time ublaži bol i tugu, nakon gubitka neke voljene i bliske osobe.

Umjetnost omogućuje obraćanje osobi koju volimo, a nije fizički prisutna, jer na taj način izgovorimo sve što nismo stigli, književnim, likovnim, filmskim ili kojim drugim umjetničkim djelom. Čitateljska publika, neka se pripremi na mogućnost zamagljena pogleda, zbog suza u očima, no ako netko ima slično iskustvo, najbolje će razumjeti ovakvu kombinaciju književnih i grafičkih ostvarenja!

U pitanju je dramski književni tekst koji je napisan, najprije na engleskom jeziku. Drama je to, koja je osvojila nagradu Susan Smith Blackburn za 2015. godinu!

Vrijeme radnje, uvijek je zima, ali razlikuju se godine: 1945, 1990. i 2011. Kompozicija drame, sastavljena je od četrnaest scena i ženskih likova, koji se uglavnom ponavljaju, pri čemu su u svakoj sceni prikazani u nekoj drugoj generaciji i političko-povijesnom kontekstu. Dodana je i "Četvrta zima", čija se radnja odvija u 1918. godini, a samo se uz autoričin pristanak može izvesti na nekoj kazališnoj pozornici! Kontekst drame, odnosi se na ratna i poslijeratna zbivanja, te živote ženskih likova u sjeni takvih zbivanja, a i na njihove odnose sa svojim partnerima, roditeljima, djecom i ostalim članovima obitelji.

Osvrnemo li se na povijest književnosti, možemo zaključiti da su muški likovi, oni koji prevladavaju u svim vrstama književnih tekstova, dok u ovome to nije tako, pa je i feminizam došao do izražaja! Ova drama, moja je topla preporuka čitateljima, posebno onima koji su pogledali i kazališnu predstavu. Moći će napraviti usporednu analizu istoga teksta, doživljenoga knjigom i prikazom na sceni!

 Književnica i novinarka Slavenka Drakulić, autorica je romana s elementima autobiografije. U književnome tekstu opisuje dane provedene u bolnici, u New Yorku, postupak dijalize i presađivanja bubrega. Svi navedeni događaji, djelom su Slavenkina osobnoga iskustva.

Tek kada posjeti bolnicu i ugleda osobe na čijem je mjestu i sama bila, pripovjedačica može biti zahvalna na tome što je bezbolno prošla vrlo neugodno iskustvo, morala je čak iskusiti i mjerenje razine šećera u krvi.

Čitateljska će publika shvatiti kakav je osjećaj biti u neizvjesnosti, strahu od smrti, neuspjele operacije, no kako svaka medalja ima dvije strane, tako je osoba sretna kada se osjeća bolje, može nakon dugoga vremena udahnuti svježi zrak ili u nekoliko koraka uspije prijeći bolnički hodnik.

Pročitajte roman, jer u njemu su na najbolji način opisani najveći ljudski strahovi, kroz prizmu obiteljskih i prijateljskih odnosa, a ponekad tuge, usamljenosti i samoće.

Roman ocjenjujem pozitivno, iako je pisan u turobnome ozračju!

Slavenka Drakulić, napisala je izvrstan roman o Meksičkoj slikarici Fridi Kahlo, koja je u četrdeset i sedam godina života preživjela trideset i dvije operacije, jer joj je bila smrskana noga, uništena kralježnica, a utrobu joj je probola željezna šipka. Unatoč svim razočaranjima, pretrpljenoj fizičkoj boli, ovisnosti o krevetu, jer, Frida je bila sva u gipsu i korzetima, ipak je, zahvaljujući slikarstvu uspjela živjeti relativno ispunjen život.

Tješilo ju je upravo slikanje svih svojih patnji.

Čitajući ovaj fantastičan, a istovremeno tužan roman, možda ćete i zaplakati nad Fridinim problemima i sudbinom, ali vrijedi shvatiti da se sa svim nedaćama, na ljubavnom i fizičkom planu, do neke prijelomne točke u životu ipak može živjeti i izdržati svaka bol. Frida Kahlo, ipak je u jednom trenutku shvatila da joj se ne isplati čekati smrt da dođe sama.

Slavenka Drakulić, književnica je koja je također doživjela neka traumatična iskustva, stoga joj je baš Frida Kahlo bila inspiracija za pisanje romana koji je napisan jezikom boli i jezikom ljubavi. Čitatelji će, nadam se uvidjeti da u životu uvijek treba pronaći neki smisao, te da se čovjek najbolje osjeća u zdravomu i neograničenom tijelu, pa i duhu!

Jered Keaton, slavni je britanski kuhar koji ima restoran, s tri Michelinove zvjezdice. Najčešće priprema ukusna jela za bogate i slavne osobe, karizmatičan je, inteligentan i vrlo šarmantan čovjek, prikazan kao psihopat. Optužen je za ubojstvo svoje kćeri Elizabeth, stoga služi doživotnu zatvorsku kaznu, ali je li Jered Keaton kriv samo za jedno ubojstvo?

Kako Elizabethino tijelo nikada nije pronađeno, chef Keaton, osuđen je, temeljem svjedočenja narednika Washingtona Poea. Osnovno pitanje, na koje valja odgovoriti u ovome romanu, povezano je s uzorcima krvi i njihovom mogućom zamjenom. Kako se to, odjednom može pojaviti žena, za koju svi šest godina misle da je mrtva? Tek sam čitajući posljednja poglavlja romana, shvatila da je način izvršavanja vodećega zločina, užasan. Nakon 68 poglavlja, na kraju romana možete pročitati i autorove zahvale! 

Ako vas zanima rasplet ovoga napetoga romana, nemojte propustiti, pročitati ga! Saznat ćete, je li Elizabeth Keaton ubijena, oteta ili ipak živa!

Mlada žena, koja prodaje lijekove za međunarodnu korporaciju, a zatim i njezin suprug, šef kabineta ministra iseljeništva, ubijeni su.

Rješavajući taj slučaj, urednik Crne kronike Ivo Remetin sa svojim prijateljem, Vladom Šoštarom koji je zaposlen kao inspektor u zagrebačkoj policiji, upoznaje osobe različitih profila i dobiva uvid u različite ljudske sudbine. Ubojstvo ranije spomenute mlade žene, koja je majka jedne malene djevojčice, počinjeno je dok je novinar u Crnoj kronici, sa svojom suprugom bio u posjetu prijateljima, stanovnicima jednoga novozagrebačkog naselja. S novinarom Ivom Remetinom  i njegovom suprugom, za to je vrijeme bio i njihov unuk.

Morate pročitati ovaj napeti roman, kako biste otkrili na koji je način Ivo Remetin, zbog vlastite pronicljivosti riješio jednu zagonetku!

Odličan kriminalistički roman koji sam pročitala prošle godine.

Novinar crne kronike Ivo Remetin odlazi na poslovni put u Osijek, ni ne sluteći kakav ga istraživački zadatak očekuje. U tri petka, kada će morati dolaziti u Osijek, grad će potresati nasilne smrti građana.

Čitatelji koji vole krimiće, pročitat će ovaj roman, vjerujem s užitkom, a za one koji ne preferiraju kriminalističke romane, mislim da bi, čitajući baš ovaj, lako mogli promijeniti mišljenje!

Roman autorice Ivane Šojat tematizira katarzičnu i potresnu priču o trojici učenika osmoga razreda Osnovne škole. Priča je to, koju pratimo iz perspektive glavnoga lika, Marijana. Naime, Marijan se sa dvojicom svojih prijatelja upušta u konzumaciju sinestetskih droga /osvježivača. Stoga, na početku romana doznajemo da je glavni lik doveden u bolnicu, gdje razgovara s psihijatrom Robertom. Marijanova je majka ostavila obitelj, tako da njegov otac i on žive sami. Pozadina je priče u tome što Marijan ima traumu koja je nastala, jer često, sjedeći na podu svoje sobe mora slušati svoje roditelje kako se svađaju. Sonja, Marijanova majka pritom često upućuje vrlo ružne riječi njegovu ocu. Kada Marijan završi u bolnici, njegova se majka oštro protivi tome da joj sin tamo i ostane, jer misli samo o tome što bi ljudi govorili, ako saznaju za taj slučaj. S druge strane, Marijanov otac i psihijatar Robert pokušavaju je umiriti, govoreći joj da bi bilo najpametnije da Marijan tjedan dana ostane na promatranju. Majka ga ipak, ljutito odvodi svojoj kući, ali nakon što se on tijekom noći iskrade i sa prijateljima Cikijem i Dabom (Daliborom) odlazi „puštati zmajeve“, Marijan, ali i njegovi prijatelji završavaju u bolnici, gdje se nalaze tjedan dana. Prije svih tih događaja, Marijanova majka poziva u goste prijateljicu i njezina sina, kako bi natjerala svoje dijete da se uvjeri kako postoje i „normalna djeca“.

Ovaj je roman koristan i preporučila bih ga za čitanje, pogotovo mladima. Ukazuje na opasnost konzumiranja sinestetskih droga, a i takvi su slučajevi bili zastupljeni u medijima, zato što su se odvijali u Osijeku i Zagrebu. Kao negativnu stranu romana, istaknula bih činjenicu da još uvijek postoje zadrti ljudi, poput Sonje kojima je jedino važno mišljenje drugih o vlastitim problemima, pri čemu zanemaruju stvarne probleme i patnje svojih bližnjih.

Uživajte u čitanju!

Igor Ivko, rođen je u Varaždinu 1986. godine. Dosad je objavio zbirku kratkih priča „Nepovredivo mjesto“ koja je 2022. godine osvojila Nagradu Edo Budiša. Živi i radi u Varaždinu, a studirao je etnologiju i kulturnu antropologiju, te filozofiju. Završio je i edukaciju u području geštalt - terapije.

U pitanju je postmodernistički roman, s elementima dramskoga teksta, no jedan je njegov dio pisan i u obliku dnevnika. U ovom je književnom tekstu opisan tijek studentske blokade, ali i odnos i život Marina i Lote. Oni su dvoje nekadašnjih studenata Filozofije koji su se upoznali i zaljubili na prvoj godini fakulteta. Likovi Marina i Lote, ugljeni su ljudi. Iako su na novom početku, u novom gradu, na novoj adresi boravišta i u novoj okolini, krhki su, pasivni, opušteni i neopterećeni na bilo kojem polju života, nemaju kapitalističkih ambicija ni tržišno-propulzivnih vještina, lišeni su sposobnosti iskorištavanja situacije, te kao osobe nisu intuitivni. Imaju garsonijeru, u kojoj većinu vremena leže, dok su tamo i majstori/radnici kojima je jedino važno što se nalazi u hladnjaku. Iako Marin i Lota u novom gradu imaju svoja radna mjesta, i tu činjenicu shvaćaju vrlo olako. Među likovima Lote i Marina, smanjena je i potreba za komunikacijom. To je jedan aspekt koji mi se u ovome romanu i ne sviđa previše, stoga što imam dojam da ništa ne pokreće tijek radnje na osobit način. Ipak, na činjenicu da su glavni likovi relativno mladi ljudi, gledam pozitivno.

Svejedno, mislim da čitatelji na primjeru ovoga romana mogu osvijestiti obrasce ponašanja, kakvi su itekako nepoželjni, ako osoba želi bilo kakav uspjeh.

Nadam se da će i ova knjiga/roman, ako već nije, steći svoju čitateljsku publiku!

Uspješan i poznat tenisač Nevile Strange živi sa suprugom Kay i želi da se njegova sadašnja supruga sprijatelji s njegovom bivšom suprugom Audrey. Takvu situaciju nimalo ne podržava ledi Tressilian, udovica u čijoj se vili na moru gosti okupljaju na večeri.

Knjiga je odlična, jer ima zamršenu radnju, punu zanimljivih i napetih događaja i likova, uključujući iznenadne krađe, pokvareno dizalo, pozadinu jedne prometne nesreće sa smrtnom posljedicom i neočekivane prijateljske i ljubavne odnose.

Pročitajte ovu zanimljivu i napetu detektivsku priču, kako biste otkrili detalje, u istrazi unaprijed isplaniranog ubojstva!

Prema ovom je romanu, snimljen film, naslova „Prema ništici“, u kojemu se pojavljuju svi likovi, no dolazi i gospođica Marple, kao prijateljica ledi Tressilian koja se bavi slikanjem, ali zapravo, kao detektivka surađuje s policijom i otkriva pozadinu ubojstva stare dame i udovice Tressilian!

Nadam se da ćete i film rado pogledati!

Zapisi širokog spektra

„Kombinirani prašak“, zbirka je pripovijedaka, autorice Julijane Matanović koja predstavlja svojevrsni nastavak „Ljute godine“. Podnaslov „Zapisi širokog spektra“, sugerira tematski različite pripovijetke koje su veoma kratke i zbijene u facebook-objave.

Čitajući pripovijetke u ovoj zbirci, čovjek poželi čuti puno više o: nogometnom dvoboju, zamusanim receptima, tetinu šliferu, sapunicama, prvoj biblioteci, Mirjani, bakinoj avliji, kombiniranom prašku, Barbie-lutki, Đurdanu, bolesti, glumcima i stožeru, brojkama i ljudima, plavim šljivama prijemnom ispitu, ljubavi prema bureku, Bjelovarskom intervjuu i još o mnogo čemu. Autorica zaista zna, pišući u prvom licu jednine odabrati teme, povezane s njezinim privatnim iskustvima, za koje misli da se tiču njene publike.

Potencijalni čitatelji, osjećat će se kao da s književnicom Julijanom Matanović piju kavu ili još bolje, kao da su došli na književni susret s autoricom koja im iznosi dijelove nekih svojih tekstova, ali čitateljima nikada nije dosta, jer žele čuti samo sve više i više o njima. Pročitajte ovu zbirku pripovijedaka i uživajte!

Zapisi internetske novakinje

„Ljuta godina 

zapisi internetske novakinje“, zbirka je autoričinih objava, na njezinoj FB – stranici, koju bih mogla nazvati „zbirkom životnih savjeta“. Tekstovi, na FB – stranici Julijane Matanović, objavljivani su svake srijede i petka, u 18 : 05 sati, od 5. veljače 2018. do istoga datuma 2019. godine, stoga što je autorica modernijim sredstvima željela nagovoriti svoje pratitelje na čitanje. Na sve to, uspjeli su je potaknuti neki od njezinih studenata. Možda sam, na neke od objava i sama ranije naletjela i pročitala ih, no tada nisam znala da su iste, s vremenom postale ukoričene.

Govoreći o obitelji, kćeri Magdaleni, kasnoj trudnoći, Bosni i Hercegovini, Zagrebu i Slavoniji, svome djetinjstvu i odrastanju, svom književnom i znanstvenom radu, studentima, popisu lektire, vlastitim dijagnozama, ljudima koje je susretala kroz vrijeme, pa i onima kojih više nema, a na kraju i o dječaku oboljelom od maligne bolesti, čitatelj se osjeća kao da autorica sjedi, njemu nasuprot i pripovijeda mu svoj život i stečena iskustva, pretvorena u književni tekst, s tankom granicom između fikcije i zbilje.

Ljuta je godina, za autoricu bila, godina preseljenja iz Zagreba u Osijek, grad u kojemu je nekadašnji prijatelji i poznanici nisu dočekali osobito raširenih ruku.

Ovu sam knjigu pročitala i preporučila bih je za čitanje, jer autorica, s prizvukom blagosti i utjehe, „skrivene u retcima“, poručuje da svaki čitatelj može doživjeti, sve ili barem neke od ispripovijedanih događaja, oblikovanih u tekst i priču.