Majka i otac, Ana i Pjer imaju dvoje odrasle djece, Nicolasa i Saru. Glavna je okosnica radnje, u ovoj predstavi, ljubav majke prema sinu, no ne bi ovo bila odlična predstava da ta ljubav nije pretjerana i čini mi se, patološka. Ušavši u kazališnu dvoranu, zapitala sam se, zašto je Ana, glavni ženski lik predstave već na pozornici. Ubrzo sam shvatila da se radi o naznakama karakterizacije lika, glumica je malo sjedila, malo ubrzano hodala scenom, sve kako bi dočarala nervozu svojega lika. Ana, ne samo da pokušava telefonom i stalnim pozivima na ručak kontrolirati život svoga sina i njegove djevojke, nego i sumnja u vjernost supruga Pjera koji vrlo često, kao izliku za izbivanje iz kuće koristi odlazak na poslovni seminar. Anin je problem, zapravo u tome što gotovo uvijek ostane sama, pa tako s vremenom postane i usamljena žena.
Mislim da je svim majkama zajednička tuga, kada dođe trenutak da sin ili kći napuste roditeljski dom, no isto tako nijedna žalost majke ne seže do te mjere da majka završi na psihijatrijskom liječenju. Ostale majke ili velika većina njih, ipak zna pustiti kći ili sina u samostalan život, što u ovoj predstavi nije slučaj.
U predstavi su prisutni: miješanje lijekova s alkoholom, nagli pokreti i iznenadni zvukovi, sve s namjerom prikaza atmosfere. Autor je predloška za predstavu francuski dramatičar i romanopisac Florian Zeller, predstavu je režirao glumac Enes Vejzović, dok glavne uloge tumače Bojana Gregorić Vejzović i Amar Bukvić. Ova je predstava nastala u koprodukciji Ludens teatra i GDK Gavella.
Ako odlučite rezervirati svojih sedamdesetak minuta kako biste pogledali „Majku“, sigurno nećete požaliti! Kunem se, vrijeme mi je proletjelo kao da je predstava trajala pet minuta, a dvorana je bila ispunjena do posljednjega mjesta!
