Zbirka priča književnice Julijane Matanović, napisana je u prvome licu jednine.
Priče su to o knjigama, vlakovima, odrastanju, očevima, skrbnicima, cipelama, strahovima, sanjarenjima, obitelji, školovanju i uspomenama, domu, kućama i gubicima. Neki su događaji možda i izmišljeni, no imena likova ostala su stvarna.
Ne želim prepričavati događaje, jer svaki književni tekst u rukama novoga čitatelja dobiva novo značenje i tumačenje.
Ova mi se knjiga sviđa zbog autentičnih i svakodnevnih zgoda, opisanih u njoj. Svaka se od tih priča nekome dogodila. Trogodišnju su djevojčicu roditelji odveli u Slavoniju, tetki i tetku s očeve strane, jer je, sudeći prema karakteru bila nestašna, stoga su očekivali da će je oni uspjeti dovesti u red. Sigurno se nekome od potencijalnih čitatelja dogodila sudbina odrastanja daleko od rodne Zemlje, neslaganje člana šire obitelji s jednim djetetovim roditeljem ili smrt skrbnika kojega dijete smatra svojim ocem.
Pročitate li ovu zbirku priča, možda vas potakne na izvlačenje nekih sjećanja iz vlastite prošlosti ili barem na razmišljanje o njima. Možda se i sami odlučite neke zanimljivosti u svojim životima staviti na papir, pretvorivši pritom neke događaje u fikciju, a neke samo preuzevši iz stvarnosti, sa svrhom stvaranja književnosti.